Week(box)

Imala sam naviku da sama sebi saljem mailove raznih tematika, pa danas prolazim kroz stotine njih i gledam da mi ne promakne neki blam, nesto ono privatne prirode, s obzirom da je sefica i HR otvoreno zatrazili da potpisem dozvolu da “udju” u njega po potrebi. Posto znam da oni to mogu uraditi i bez moje dozvole, pristala sam. Sreca pa me podsjetila da sacuvam platne liste, jer to moze uvijek da zatreba.

Malo cudan osjecaj jucer u kancelariji. Nakon skoro 7 godina onu zgradu osjecam kao drugom kucom. Nemam osjecaj da je kraj. Mozda me pukne iduce sedmice, na oprostajnom partiju.

Cijelu sedmicu sam bila u dugim handover pozivima, izuzev srijede kada sam uzela slobodan dan da odvedem dijete na kliniku. Pola sata sam kruzila oko kompleksa i na kraju ciljano parkirala na zabranjeno mjesto jer ponekad moras da biras manje zlo. Inace, jedan od najboljih medicinskih centara postao je skoro kao u Bosni kad su termini u pitanju. Bebara gdje god udje, docekuju je kao selebriti. Sva vazna, sama odradila rentgen, poslije sjela na stolicu i doktorica bez problema odradila pregled. Ona sva ushicena jer eto, voli zubara. Dok sam pored ispunila formular, oni sve zavrsili. Nije na mater. Ja se rijesila straha od zubara tek na fakultetu. Bio neki fin, mlad, njeznih ruku. Kaze, negdje za 4 mjeseca mozete ocekivati termin za op.

Mi dole, kad covjek slika auto i upisuje tablice. Pozdravim se fino i reko’ sta cu znala sam da se ne smije parkirati, ali trazila sam parking pola sata. Kaze lik, trebala si traziti jos sat vremena i da imam srece sto ga vec nisu odslepali. Kad bas ide onaj stroj. Rekoh, bilo je cekati termin jos godinu dana, ili ovdje stati. Nisam se htjela raspravljati, uzmem dijete i mislim se daj mi papir da to platim prije nego mi pokupite auto. Kad rece, imas srece sto si naisla na mene, i ne uruci kaznu vec samo mahnu i ode do onog stroja. Pa to mi se nije jos desilo. Bas mi covjek popravi dan.

Ovih dana 10.000 koraka nakupim kao od sale. Prije posla odem u jednu setnju, pjesice po bebaru u vrtic, i malo po stanu dok se sta pocisti – i eto ga. A nekad mi se cinilo nemoguca misija. Da je insan bio pametniji pa uvijek tako sebi stavio na prvo mjesto prije posla. Jer realno, bilo je svejedno pocinjem li u 9 ili 10 kad sam u HO, a bila sam 85%. Ne znam kako cu se naviknuti na toliku socijalizaciju od juna, ali bar cu izaci iz radne pidzame i izmjenjati sve one fine kombinacije koje cekaju da ih pocastim kako treba nekim izlaskom medju ljude.

Pocinjem se navlaciti na ove kucne treninge – bas mi prijaju.

✅ 3/9 & ✅ 4/9