Part 1

Jutros sam citajuci Tramvajev post i komentare malo razljutila. Stoga eto vam post.

Prije korone i rada od kuće, za vrijeme pauze za ručak voljela sam birati starije kolege i slušati njihove priče. Jednom prilikom, za ručkom, dotakli smo se devedesetih, kako ga oni nazivaju “zlatno doba”. Kažu da nisu znali šta će sa svim tim donacijama, i da su po zahtjevu donatora morali utrošiti sav novac. Tako su nastale nacionalne jedinice na Maldivima, u Dubaiju i jos nekim egzoticnim mjestima. Onda mi je prošlo kroz glavu da sam na jednom od prošlih ručkova sjedila za stolom sa bivsim generalnim sekretarom koji je pricao da je otvorio nacionalnu kancelariju u BiH 1995 i kako je Alija Izetbegovic “prekrsio” predsjednicki protokol pozvavši ga u kucu na rucak. Kad smo se šef i ja vratili u kancelariju, izgovorila sam naglas misao sto mi prolazila glavom, prekinuvši njegovo izlaganje „Ja sam u tom periodu bila dijete i ponekad u ratu nisam imala šta jesti, zašto niste pomogli Bosni tad.”

Odjednom je pocrvenio, a zatim zašutio na neko vrijeme. Zbog te reakcije, postao mi drazi covjek.

Da razbijem neugodnost, nastavila sam tiho rekavsi da ne razumijem kako i zasto je Evropa dozvolila rat i genocid. Rekao je da je ne samo nasa organizacija nego i cijela drzava dobila naredjenje da se ne mijesaju u politicki oruzane interne sukobe, ali da je on u medjuvremenu saznao stvarnu situaciju na terenu jer mu najbolji prijatelj jedno vrijeme bio ambasador u Beogradu. Ubrzo smo presli na druge teme. Medjutim moj mozak i dalje nije mogao da razumije kako se u Evropi dozvolio jedan od najtežih sukoba na evropskom tlu nakon Drugog svetskog rata. Medjutim, od pocetka octobra 24  gledajuci live svaku UN sjednicu i njihove pokusaja donosenje  rezolucije o miru izmedju Izraela i Palestine sklopile su mi se i preostale kockice.

Isto tako smatram da tamo neki Pakistanac/Palestinac/ Bosnjak/ Austrijanac ne bi trebao biti moja mjera za donosenje javnog stava o nekoj vaznoj temi, posebno ako sebe ne smatras prosjecnim Bosnjom, nego akademskim gradjanom.

Drugo, iako mi je rah.otac bio u ratu i nije samo on pricao da su morali na pocetku rata otimati pusku od Srba da bi imali sa cim ratovati, sjecam se da je pred kraj rata donio i pusku, imao i uniformi i ponekad bi kucio donio svoj dio hrane. Ne zelim umanjiti hrabrosti Bosnjaka ali realno je da se Bosnjaci nikad se ne bi uspjeli odbraniti da nije bilo ilegalnih kanala i podrske nekih drzava, stoga je isto suludo ocekivati da se Palestinci sad samostalno odbrane “kao mi” ako znamo da je Gaza pod potpunom blokadom i da civili umiru od gladi jer su konvoji hrane zaustavljeni pod pretpostavkom da bi u jednom od konvoja bilo oruzje, na isti nacin  kako je Amerika  podrzavala BiH pred kraj rata.

Znaci, ukoliko malo zarovite na internetu mozete pronaci informacije da su postojali kanali za krijumčarenje oružja preko Hrvatske i Crne Gore, koje su omogućavale dolazak oružja u BiH. Neke humanitarne pošiljke bile su “maskirane” kao pomoć, dok su istovremeno donosile municiju i opremu.  Izvori kazu da su SAD Operacija “Equip and Train”, NATO i Iran slali oruzanu pomoc cesto maskiranu zbog rezolucije 713 Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija.  Tom rezolucijom je 25. septembra 1991. uveden embargo na oružje za cijelu bivšu Jugoslaviju (usvojena jednoglasno). Iako ta ista rezolucija djelovala kao politička odluka donesena pod velom “neutralnosti”, ona u sustini vrlo konkretno pogodovala samo jednoj strani. Pa se moze lako zakljuciti da je takva odluka donesena ciljano jer je JNA imala pun pristup arsenalu cijele države, dok druge republike još nisu imale razvijene vojne kapacitete. Prema nekim podacima JNA je posjedovala 90% oružja tj. ostalo pod kontrolom srpskog vrha (Milošević) i to je opce poznato bilo da Srbija i Crna Gora kontrolisale cijeli vojni arsenal Jugoslovenske narodne armije uključujući tenkove, avione, artiljeriju i naoružanje svih kalibara. Dok s druge strane, BiH još nije imala svoju vojsku, niti razvijene odbrambene strukture, tj. bila je razoružana. Iako bez vojske i pristupa arsenalu, i bez obzira na razna lobiranja nije dobila pravo da ga legalno kupi cijelog rata, ipak se odlucila na odbranu.

Evo vam neke izjave po pitanju tog embarga:

  • Joe Biden (tadasnji senator SAD) “Greška Amerike je što je pristala na embargo koji je zapečatio sudbinu BiH. Mi smo pristali na moralno pogrešnu politiku. Pristali smo da žrtve genocida ne smiju imati pravo na odbranu.” (Senatsko saslušanje, 1995.)  Biden je bio glasni kritičar Clintonove administracije jer nije učinila više da se ukine embargo. Zalagao se za tzv. “Lift and Strike” politiku: ukidanje embarga i udare na agresorske snage.
  • David Owen (suvoditelj mirovnog plana “Vance-Owen”, 1993.) “Embargo na oružje je bila katastrofalna odluka. Potpuno je favorizirao Srbe, koji su imali većinu oružja. Bio je to moralno neodrživ potez.”(memoari, 1995.)
  • Richard Holbrooke (glavni američki diplomata, arhitekta Daytonskog sporazuma)“Evropljani su bili preplašeni od pojave muslimanske države u srcu Evrope. To se nikad nije reklo naglas, ali osjećalo se u svakoj prostoriji.” (izjave u dokumentarcu The Fog of War, kao i u memoarima To End a War)
  • Kofi Annan (bivši generalni sekretar UN) “U BiH su Ujedinjene nacije pogriješile. Nedjelovanje, embargo i pasivnost su omogućili zločinima da se dese.” (UN izvještaj, 1999. – “The Fall of Srebrenica”)Iako je Owen bio dio mirovnih pregovora, naknadno je priznao da je međunarodna zajednica licemjerno insistirala na balansu, iako je realnost bila brutalna asimetrija.

📘 Zvanični UN izvještaj o Srebrenici (1999.)

UN priznaje da je međunarodna zajednica pogriješila, posebno ističući:

  • neadekvatnu zaštitu civila,
  • pogrešnu vjeru da neutralnost znači pravednost,
  • i embargo koji je omogućio dominaciju sile nad pravom.

Prema nekim analicarima i izjavama javnih politickih predstavnika, embargo i politička kalkulacija međunarodne zajednice prema Bosni nisu bile rezultat slučaja ili neznanja, već hladnog, ciničnog geopolitčkog pragmatizma.

Naknadna priznanja mnogih zvaničnika potvrđuju:

1.Da je BiH izložena nepravednim mjerama,

2. Da su se geopolitičke bojazni (posebno prema “muslimanskoj državi”) uvukle u odluke,

3. I da je reakcija došla kasno, nakon hiljada žrtava.

Ako hocete da zakopate dublje logicno bi bilo, da se pitate ko je predlozio rezoluciju i koji su potencijalni interesi tih aktera u ratu i njihova uloga u istom. Stoga, za onog kog zanima,  part 2.

4 0 komentara

  1. alaskay said:

    Moradoh se logovati da samo napisem, da me najnoviji trenutni genocid u Gazi uvjerio, da ako bi sutra ovdje opet eskaliralo u rat, da niko (SAD, EU, Nato, Turska) se ne bi ni po guzici pocesao.

    Kao sto rece Michael Jackson “All I wanna say is, they don't really care about us”

    Hvala Iranu na svemu sto su ucinili za nas.

    • vangelis10 said:

      Zahvaljujem na logovanju 🙂
      Nadam se da su se bar malo osvijestili i nasi politicari i znaju da bi bili prije svega prepusteni sami sebi.
      Iran je najvise sa naoruzanjem, djelimicno Turska ona je puno lobirala i vrsila pritisak na zapad i a druge muslimanske zemlje. Isto SA, Malezija, kao i neke dr nemuslimanske drzave preko humanitarnih organizacija slale velike humanitarne konvoje, kao sto to narod danas cini za Palestinu nevezano za religiju.

Komentariši