O slucajnostima

E vidite, taj most – od njega do ovog brda, tj. ove visine – nema puno, nekih cirka 3.5 km, ali je toliki nagib da ja od subote i danas osjećam upalu u „centru za sjedenje“ i nogama.

Jutros krenem u šetnju da napravim svojih 5000 koraka prije posla, kad – preko puta mosta ide žena, nosi dugačku kartonsku kutiju. Vjerovatno bih prošla kraj nje zamišljena, ali mimoiđe se sa nekom zavijenom Turkinjom koja joj ponudi da tu kutiju stavi na dječija kolica. Ova je kulturno odbi. Bacim pogled – piše 15 kg. Vratim se dva koraka unazad, kažem: Mogu li ti pomoći? – veli: Ma ne treba. Opet ja, tu piše 15 kg. Kaze, imam ja dijete koje skoro toliko važe. Rekoh: I moje je 17kg, zato i kazem. Ionako skupljam korake, a ovo ću računati kao trening snage. Naravno da je popustila – jer sam ja tvrdoglavija. 😄

Kaže: “Otkad u našem gradu imamo ovako nette ljude?”
Ja mislila reći – nisam ja baš toliko nett, nego me ona žena podsjetila na Boga, pa rekoh – ajd da se ugrabi kakav sevap usput. Na to žena reče da se porodila prije 5 mjeseci. Ja u neninom stilu zenu ni ne znam krenula kritikovati. Pa ni organi ti se još nisu vratili na svoje mjesto.. Poslije smo se zezale kako smo sebi produžile život noseći to do zgrade.

Kad smo već kod sevapa i neobičnih situacija…

Jedne prilike dok sam još radila u marketu tokom studija, bila sam jedan dan posebno tužna i rasejana. Kad sam bila takva, obično bih otišla sestri – tj. njenoj djeci. Uđem u autobus, vozač kaže: 3.80 karta, a ja – po običaju – bez keša, sa sobom samo 2 eura. Kad žena ispred mene, s troje male djece, okrene se i pruži mi ruku punu kovanica po 2 eura. Ja sebi namirim, a kako su bile male šanse da je ikad više vidim, blagosiljala sam je u sebi.

Ubrzo nakon toga dam otkaz. Kad sam to saopštila kolegici u smjeni, žena zaplakala. A za tu Mihaelu su svi mislili da je robot bez emocija, a ustvari – frend po mojoj mjeri. Zagrlim je i od srca joj poželim da dobije još bolju kolegicu od mene.

Dva mjeseca kasnije navratim u firmu – kad ono, žena iz autobusa radi s mojom Mihaelom u smjeni. Ime joj Lejla, izbjeglica iz Čečenije, tada imala četvero djece i hitno joj trebao posao. U toj firmi niko nikog nije mogao, ali svi su voljeli Lejlu. Takav insan. Obradujem se i kažem da mi je drago da je vidim, da joj mogu vratiti pare. Neće da čuje. Kaže, ti imaš muslimansko ime, e pa ja sam to uradila u ime Allaha i halalila.

Prije par mjeseci…

Vidim oglas na gradskom portalu – neka žena iz mog grada dobila posao ovdje, traži hitno stan i ima svega 10 dana dok ne počne raditi. Meni prvo prođe kroz glavu: Sta je mislila- jer je ovdje nemoguće nešto naći bez mjeseci traženja, a preskupo za kratkoročni najam. Nije prošlo dugo dok je nisu uputili na mene. Zatražila sam prvo njen Facebook profil, jer smatram da mogu profilisati osobu preko socijalnih mreža. Reko’ javicu ti ako mi sjedne i ako je ne primi ova kolegica koja zivi sama, nek zivi kod mene dok se ne snadje jer trece opcije nema.

I tako još jedna Lejla dođe u moj život.
Znala sam da je i ova posebna – jer neko iz mog grada da dobije direktno posao ovdje, mora biti nešto posebno.
Cura negdje mojih godina, bila menadžer u Americi u jednoj od najvećih revizorskih kuća. A ne znaš je li ljepša izvana ili iznutra.

Kad je dosla ovdje i otišle na piće da se upoznamo spomenu da u drugom odjelu ima otvorena slična pozicija i tako se ja prijavim u januaru bez nekih vecih ocekivanja, jer dotad sam primala samo odbijenice. Ovdje je postalo skoro kao u Bosni kad su dobre pozicije u pitanju.

Prošle sedmice me zove budući šef: “Imam Angebot za tebe.” Treca sreća, jer sam 2 prije njega odbile. To onaj intervju o kojem sam pisala – iako je prošao odlično i mogla sam se zamisliti kao dio tima, prije 2 sedmice sam ih prekrižila u glavi – jer su javili da čekam još, pošto moraju proći i druge kandidate.

Danas sam šefici rekla da odlazim. Njemu – da pristajem.

Wish me luck. 🍀

P.S. Za one koji znaju ili pretpostavljaju lokaciju- jeste ali pazim na diskreciju, zato ne odobravam komentar 😉